"Atomsko skloniste"...sacuvano od zaborava

...na inicijativu admina nase grupe,Mirjane iz londona...Atomsko skloniste...

Boomerang [Kopar]
Bivši članovi grupe Kameleoni posle raspada formiralu su grupu Bumerang (Boomerang). U prvoj postavi bili su Danilo Kocijančić (gitara), Peter Veri Gorjup (gitara), Zlatko Klun (bubnjevi) i Ladi Koradin (bas). Svoj prvi veliki uspeh zabeležili su na prvom Boom festivalu održanom u Mariboru 1971 godine. Početkom 1972 godine grupu su napustili Danilo Kocijančić i Ladi Karadin a u grupu je došao basista Miro Tomasini. Kao trio snimili su svoj prvi singl, pesme Tomaža Domicelja i Rada Testena "Najdi si drugega" sa B stranom "Jutri zjutraj moram zgodaj vstati". U periodu od 1972 do 1978 godine kroz grupu je prošao veliki broj muzičara od Zlatka Miksića do Tihomira Popa Asanovića, Pavel Kaveca i Serđa Blažića pevača Atomskog Skloništa. U tom periodu učestvovali su na Boom festivalima 1973 i 1974 godine, kao četvrta grupa uz Bijelo Dugme, Yu Grupu i Grupu 220 odsvirali turneju po Jugoslaviji a u Subotici nastupali kao pred grupa Barcley James Harvestu. Na kompilaciji Pop Boom 74 objavljena je i njihova kompozicija "Koji ti je vrag".
1978 godine Zlatko Klun je obnovio grupu i od Septembra 1978 do Marta 1979 godine počinju sa snimanjem materijala za album u Torinu u studiju G7. Finalno, 28 Marta 1979 godine objavljuju svoj prvi album "Boomerang" za PGP RTB u postavi Goran Tavčar (gitare), Boris Tenčić (gitara, flauta, vokal), Dino Sartoretto (bas, vokal), Dario Vatovac (bubnjevi) i Zlati Klun (vokal, udaraljke). Muziku za sve pesme napisao je Goran Tavčar dok su aranžmani i tekstovi urađeni zajedno u studiju osim pesme "Praznik života" koju je napisao Drago Mislej. Sa albuma bih izdvojio pesme "Život, svetlucava, prolazna stvar", "Kada ti nisi tu" i "Ti ljeto".
U Maju iste godine nastupili su na Omladinskom festivalu u Subotici gde su dobili nagradu stručnog žirija za pesmu "Živjeti iznad tebe bar jedan dan" koja je objavljena na singlu 11 Septembra 1979 godine za PGP RTB. Na B strani našla se pesma "Bicikl". Obe pesme je producirao Vitomir Simudrić.
Početkom 1980 godine grupu je napustio Boris Tenčić a pridružili se Jadran Ogrin i klavijaturista Ćiro Lončina. Drugi album "Na zapadu ništa novo" snimili su u postavi Zlati Klun (vokal), Goran Tavčar (gitare), Jadran Ogrin (bas), Dario Vatovac (bubnjevi) i Ćiro Lončina (klavijature) i objavili za Diskoton Septembra 1982 godine. Album je snimljen u Maju u studiju Bad Homburg u Frankfurtu na 32 kanalnoj kompjuterskoj tehnici u produkciji Miše Rodića. Sa albuma bih izdvojio pesme "Na zapadu ništa novo", "Momci nema problema" i "Draga mama". Posle neuspeha albuma i lošeg odziva kod publike grupa se povukla sa scene i prestala sa radom
https://www.youtube.com/watch?v=znJfpOez088

Kasnije se Bumerangu, na nagovor Brune Langera, priključuje i Sergio Blažić, te grupa jedno vrijeme nastupa u zastrašujućoj postavi: Blažić, Langer, Vedran Božić, Pavel Kavec, Tihomir Pop-Asanović i Zlatko Klun (osnivač i jedini originalni član). Bumerang prestaje sa radom u jesen 1976. (između ostalog i zbog toga što su muzičari bili iz različitih gradova a tek dvije godine kasnije Zlatko Klun će obnoviti rad grupe). U međuvremenu muzičari iz Bumeranga su završili u našim legendarnim bendovima: Time (Božić), Oko (Kavec, Klun), September (Asanović). Blažić i Langer se vraćaju u Pulu, i u poznu jesen 1976. na pulskom šetalištu njih dvojica iniciraju saradnju sa pulskim pjesnikom Boškom B. Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama bavio režijom i organizovanjem različitih umjetničkih manifestacija. Još 1968. godine on je režirao predstavu pod nazivom "Atomsko Sklonište" koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom teatru, a bazirana je na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane nekim njegovim pjesmama. Obradović pristaje na saradnju i obećava da će im dati svoje tekstove.To se dešava 26.02.1976. koji se uzima kao datum zvaničnog nastanka Atomskog Skloništa, kada je Boško ispred kafane "Jadran" donio fasciklu sa pjesmama i predložio muzičarima kompletan koncept rock grupe koja bi ne samo stvarala muziku na osnovu njegovih tekstova, već i nosila široki multimedijalni pristup baziran na takvoj vrsti tekstova. Već po njegovoj pjesničkoj orijentaciji mogao se naslutiti i pravac kojim će se kretati umjetnički izraz Atomskog Skloništa koji će u našoj muzici predstavljati nešto posve novo i neuobičajeno.

Mada ni po žestini muzike nije bilo mnogo bendova u SFRJ koji bi se s njima mogli usporediti, potpuno nov pristup donijeli su svojim multimedijalnim projektom: tekstovima, scenskom pojavom te umjetničkim fotografijama kojima su se predstavljali javnosti. Na koncertima su nastupali okruženi bodiljikavom žicom, u isparanoj odjeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana (kao simbolima zaštite). Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na bini, simbolizovao otuđenog čovjeka, van vremena i prostora. Sa koferom pored njega izgledao je kao neki prognanik sa planete. Niko od članova grupe ništa nije govorio tokom koncerata, nije bilo najava pjesama, zahvaljivanja publici... U cijeli koncept stvaralaštva grupe u početnoj fazi djelovanja biće uključeno oko 20 stalnih saradnika iz različitih segmenata djelovanja (slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film). Za naziv grupe članovi su imali nekoliko prijedloga (koje je bolje i ne pominjati) ali ih je Obradović ipak ubijedio da je Atomsko Sklonište najadekvatnije ime. Pored Obradovića koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (vokalni solista), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Iz čisto marketinških razloga proglašavaju se punk grupom iako nisu ni znali šta je to punk. Ipak time su uspjeli da zainteresuju javnost. U ljeto 1977. često nastupaju u Puli, ali Puljani ih ne primaju dobro. U njima se zbog toga javlja razočaranje, ali i pozitivan inat. Krajem sezone na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili širem rock'n'roll auditorijumu, bio je na Boom festivalu u Novom Sadu, krajem 1977.

Atomci uporno vježbaju u Puli (na različitim lokacijama: garaže, štale, auto-kampovi, kulturno-umjetnička društva...). Nešto kasnije sa većim uspjehom nastupaju u omladinskom domu Uljanik i odlučuju da umjesto značajnije organizacije koncerata svoje snage usmjere na snimanje prve ploče. Nakon što su ih odbili u dvjema najvećim diskografskim kućama, zagrebačkom Jugotonu (čija će ih komisija odbacivati čak 6 puta) i beogradskom PGP RTB-u, Sklonište doživljava još jedno u nizu razočaranja, ali kao spas pojavljuje se RTV Ljubljana sa kojom potpisuju ekskluzivni ugovor. Album prvenac (na kome su se predstavili pojačani Rudolfom Grumom koji je pjevao prateće vokale) snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u martu 1978. (u vrijeme kad nijedan član Atomskog Skloništa nije imao gramofon!!!). Uz prve abume Time-a i Drugog Načina, to je jedan od najupečatljivijih prvenaca ex yu rocka. Atomci su krenuli žestoko: muzika je klasični hard rok, a jedna su od rijetkih grupa koja nije koketirala sa narodnim melosom. Dominiraju hard rock rifovi, sa upečatljivim klavijaturama, zadivljujućim vokalom i čvrstom produkcijom. Album je zaprepastio kritičare svojim neobičnim konceptom i drugačijim pogledom na svijet. Tekstovi su bili nešto što tada (a ni kasnije) nije postojalo na ovim prostorima. Tekstopisac Boško Obradović je na prvom albumu ponudio mnoštvo potresnih i kataklizmičkih stihova. Za razliku od drugih grupa, koje su velikom većinom nudile ljubavne tekstove, Obradović je u svojim tekstovima obrađivao socijalne, političke i antiratne teme. I to na sebi svojstven način. Na prvom albumu dominiraju proročanski tekstovi kojima su glavne teme ratovanja, nekontrolisani razvitak civilizacije, loše stanje u društvu i sl. Zatečeni kritičari rock muzike su oštro napali orijentaciju grupe, osuđujući Atomce da su nepotrebno i prekomjerno opterećeni svojim konceptom. I nastaviće tako da kritikuju Atomce i narednih godina. Tekstove nazivaju "banalnim" i "plitkim", ideje Skloništa im se čine nejasnim i nedorečenim. Često su tekstove nazivali besmislenim i smješnim. Očigledno, u to vrijeme riječi rat, rušenje, droga, neuroza, panika, psihoza, racija, ..." su se činile suviše dalekim i neshvatljivim za rock'n'roll umjetnost na našim prostorima. Petnaestak godina kasnije na Balkanu će sve biti drugačije, i ono o čemu je Boško Obradović pjevao postalo je stvarnost, nažalost veoma surova. Time su kritičari započeli pravi "rat" protiv Atomskog Skloništa koji će sa promjenljivom žestinom trajati narednih desetak godina. Atomci odgovaraju na to žestoko, i koriste svaku priliku da i oni pređu u napad razračunavajući se sa kritičarima. U tome su naravno glavne uloge imali Boško Obradović i Bruno Langer.

Kao hitovi sa prvog albuma izdvojiće se nekoliko pjesama. Prije svih hard rock numere : "Kinematograf Našeg Djetinjstva", "Tko Će Tad Na Zgarištu Reći", potresna priča "Saznao Sam Dijagnozu" te "Pomorac Sam Majko", muzički sigurno najimpresivnija sa snažnim gitarskim rifovima i izuzetnim solom na klavijaturama. Tekstualno najupečatljivija (pored recitacije "Od Rata Do Rata") je nezvanična himna grupe : "Ne Cvikaj Generacijo", sa interesantnim dječijim horom u refrenu.

Pored zapaženijih numera tu su još i "Umro Je Najveći Mrav" koja nam donosi sporiji tempo i laganiju muziku sa predivnim gitarskim uvodom, te snažan tekst o moralnim problemima u društvu. Predivna "Poslednji Let Boinga 707" (sa odličnim uvodom na bas gitari) daje zaokret ka ljubavnoj temi i dotiče se hipi ideologije. "Otmica Naše Ljubavi" je još jedna žestoka hard rock numera, dok album zatvara melanholična "Nek Vam Je Sa Srećom". Sve tekstove je napisao Obradović dok su muziku Skloništa pisali Blažić, Gužvan i Langer. Dok Gužvan komponuje samostalno, Blažić i Langer rade zajednički, u duetu.

Dizajn omota (rad Ivana Obrovca) je također malo remek djelo: blago lice djeteta simboliše zemaljsku kuglu, a oko nje je, sa svih strana, očigledna - opasnost. Po ivicama omota nanizano je 46 zastava država iz raznih dijelova svijeta. Jedina koja se leprša je zastava tadašnje SFRJ

Nastavljajući sebi postavljanje visokih standarda, Sklonište je krajem 1979. godine, sa malo više sredstava i sa većom medijskom podrškom, pristupilo snimanju svog trećeg albuma. Po mnogo čemu, to je album različit od prethodnika. Biće to prvi album sniman na "ekskluzivnoj" lokaciji. Mada sam naziv "pokretni studio" ne djeluje previše luksuzno, "Mobile One" je najveći pokretni (48-kanalni) studio na svijetu u kojem su svoje materijale snimale neke poznate svjetske grupe. Takođe, biće to prvi album u nizu koji će producirati Englez John Etchells. Između ostalog, on je jedno vrijeme bio producent grupe Queen, a koliko je bio važan kao veliki majstor produkcije svjedoči podatak da je na prednjoj strani omota jednog Queen albuma napisano "Queen & John Etchells". Od ovog albuma Atomci zvanično djeluju kao kvartet, bez klavijaturiste. Paul Bilandžić je u međuvremenu napustio grupu i osnovao svoj sastav "Lilihip".

"U Vremenu Horoskopa" je donio lagani zaokret ka jednostavnijoj muzici, sa ne tako kompleksnim pjesmama kao na prva dva albuma. Kao najveći hitovi izdvojiće se tri pjesme. Naslovna numera kojom će Atomsko sklonište u budućnosti započinjati svoje koncerte, sa tekstom nad kojim se svaki dan moramo zamisliti. Pored nje tu su još "Čedna Gradska Lica" i "Gazi Opet Čizma". Prva je pjesma žestokog ritma u kojoj do izražaja dolaze velike Serđine glasovne mogućnosti, dok je "Gazi Opet Čizma" pjesma koja zatvara album a bavi se opasnostima od terorizma i neonacizma, mnogo godina prije nego što će svako u svijetu spominjati te riječi, a ne znajući tačno ni o čemu se tu zapravo radi.

Zanimljiv je upliv Atomaca u "akustične vode" u dvije numere: "Da Li Je Dozvoljeno Razgledanje Vašeg Vrta" (jedna od najljepših melodija Skloništa ikada) i "Nešto Nam Holivudski Reci" (vrlo zanimljiva pjesma u kojoj se prikazuje kako ljudi sa ovih prostora zamišljaju bogati zapad, a kako je tamo ipak nešto drugačije). Ostale pjesme su u visokom ritmu i mogu se svrstati u klasični hard rok, izuzetno pogodne za uspješno koncertno izvođenje. Posmatrajući tekstualni aspekt, može se ustvrditi da album nema ni jednog suvišnog ili lošeg stiha, i da savršeno napada na - ovaj put glavnu temu - iskvarenost savremenog društva i međuljudskih odnosa. Uzaludni su ponovo bili svi napadi kritičara u kojem su bezuspješno ponavljali iste fraze za Boškove tekstove: "banalni", "plitki", "naivni", "daju pjevaču teške glasovne zadatke", "melodija se lomi, stihovi su nategnuti"..., kultni status grupe je u očima sve većeg broja sljedbenika nezadrživo rastao

Zanimljiv je upliv Atomaca u "akustične vode" u dvije numere: "Da Li Je Dozvoljeno Razgledanje Vašeg Vrta" (jedna od najljepših melodija Skloništa ikada) i "Nešto Nam Holivudski Reci" (vrlo zanimljiva pjesma u kojoj se prikazuje kako ljudi sa ovih prostora zamišljaju bogati zapad, a kako je tamo ipak nešto drugačije

Tako se nakon tri izdana albuma i mnoštva odsviranih koncerata u proteklih par godina djelovanja, Atomsko Sklonište odlučilo na snimanje albuma uživo. To nije ni malo čudno, uzimajući u obzir preciznu i vrhunsku svirku na koncertima pred odanom publikom, ali posmatrajući i koncept benda. Boško Obradović je želio da realizuje nešto veliko što bi predstavljalo krunu dosadašnjeg rada grupe. Dugo najavljivani spektakl trebao je da se održi u Areni, ali je do promjene plana došlo u poslednji čas, i Atomci se sele u Dom JNA (današnji Dom hrvatskih branitelja). Zbog bojazni da prvo veče nešto ne pogriješe u svirci, Sklonište odlučuje da svira dvije noći. Drugo veče je bilo bespotrebno, prvu noć su odsvirali bez greške. Živom albumu (izdanom u jesen 1980. godine) su dali i adekvatno ime: "Atomska Trilogija", a materijal su skupili sa oba koncerta. U rock'n'rollu je staro pravilo da se tek na živoj svirci vidi koliko bend vrijedi, a ovim albumom se pokazalo da Atomsko Sklonište u tom elementu zaslužuje čistu desetku. Album je uspio u potpunosti prikazati kvalitet svirke galopirajućeg ritma, ali odnos između grupe i publike, te oduševljavajući osjećaj tokom njihovih koncerata nemoguće je bilo vjerno prenijeti na komad vinila, mada se na najosjećajnijim dijelovima albuma itekako može dosegnuti. Zaključak je da je album prenio tek dio atmosfere sa njihovih živih nastupa. Unutrašnji omot obiluje fotografijama - u crno bijeloj tehnici, što ovaj put nije baš prikladno, jer bi se kvalitetnijim fotografijama bend još bolje predstavio svima onima koji su preko ploče željeli da "prisustvuju" njihovom živom nastupu.

Ovim albumom su na odgovarajući način zatvorili trilogiju, po mnogo čemu apsolutno jedinstvenu na području bivše Jugoslavije. Narednih mjeseci nastavljaju koncertne aktivnosti. U Beogradu (gdje se do tada prodalo više od pola tiraža svih njihovih ploča) ponovo trijumfuju "u svom domu", na stadionu Tašmajdan, održavajući dva septembarska koncerta. Na prelazu između 1980. i 1981. godine svirali su dva koncerta sa Ribljom Čorbom (u hali Pionir) pod odgovarajućim nazivom koncerata "Atomska Čorba".

Nova 1981. godina Atomcima donosi značajne promjene. Nakon dosta sukoba i svađa, bubnjar Saša Dadić odlučuje da napusti grupu. Kao zamjena, na njegovo mjesto dolazi Zdravko Širola (pored bubnjeva svira i klavijature), sklapajući tako, ispostaviće se, najpoznatiju postavu grupe: Langer, Blažić, Gužvan i Širola. Najveći nastup Atomci ostavaruju na beogradskom hipodromu 1981. godine kada pred 50-60.000 posjetilaca nastupaju kao nosioci programa prvog dana dvodnevnog festivala "Hipodrom '81" koji se trebao zvati "Atomski Hepening" ali je ipak kasnije došlo do promjene naziva. Drugog dana su nastupili Bijelo Dugme i Iron Maiden

Druga trilogija[uredi | uredi izvor]

Novi album u prvoj polovini 1981. godine donosi još novina ali i potresa. Bruno Langer od ovog albuma preuzima kompletno pisanje muzike, a grupa je prekinula prepoznatljivu praksu da album otvara recitacija Boška Obradovića. "Extrauterina" će biti posljednji album na kojem će Atomci predstavljati njegove tekstove, i nakon ovog albuma dolazi do prestanka njihove saradnje. Bruno Langer ovaj prekid saradnje označava kao oslobađanje Atomskog Skloništa od svega što je suvišno i strano rokenrolu, mada ostaje činjenica da su ubjedljivo najkvalitetniji materijali snimljeni dok je Boško Obradović bio tekstopisac i idejni vođa Skloništa. Iako je samo par mjeseci ranije Boško najavljivao da će biti vođa Atomskog Skloništa do svoje smrti, već u periodu izlaska "Extrauterine" bilo je jasno da su unutrašnji sukobi i nesuglasice rezultovali "mirnim" odlaskom Obradovića iz Skloništa, pa je prekid saradnje već unaprijed najavljen.

Ako je na prethodnom albumu bilo zanimljivo uvođenje akustične gitare, ovaj put je interesantan experiment sa harmonikom u "Smanji Gas", numeri koja otvara ovaj album, sniman u "Super Bear" studiju (bolje rečeno vili sa bazenom) u Nici, u Francuskoj. Tu je neposredno prije njih, grupa Pink Floyd snimila svoj čuveni album "The Wall". Sklonište je opet uspjelo da realizuje album na kojem je kvalitet pjesama poprilično izjednačen, a zvuk nanovo čvrst, rezak i svjež. Međutim ovaj album je donio i oprečna mišljenja među publikom. Mnogi ljubitelji Atomaca kojima su se promjene u produkciji i zvuku dopale, ovaj album određuju kao jedan od najkvalitetnijih. S druge strane, dosta je mišljenja da je ova ploča donijela primjetan pad u odnosu na prva tri albuma (produkcija je pod uticajem tada popularnog metal zvuka, a ritam mašina isuviše vuče na sintisajzere i elektroniku). Činjenica je da je "Olujni Mornar" kompozicija koja će ostati najomiljenija poklonicima, ali bi najpoštenije bilo prepisati svih 10 numera kao najbolje sa ovog albuma, koji je pomogao još većem učvršćavanju visokih pozicija grupe u zemlji.

Primjetna je i promjena glavne teme pjesama. Velika većina je posvećena "ljubavnim temama", što na jeziku Atomskog Skloništa znači opisivanje ponašanja i osjećanja pripadnica ljepšeg pola, i skoro u potpunosti kritikovanja istog, ali opet uz dosta stihova divljenja ženskoj ljepoti. Jedina pjesma čiji stihovi nastavljaju tradiciju antiratnog i pesimističkog u poeziji Atomskog Skloništa je "Moramo Zamoliti Prolaznike". Jedna - ali vrijedna, i nažalost opet proročanski stoprocentno tačna : "Pričali su mi dok smo bili djeca da ljudi žele ljubiti / sad na vratima kucaju vojnici tražeći nešto za ubiti".

Te godine Atomci bilježe mnogo televizijskih snimanja, a u Beogradu realizuju i film u režiji Miroslava Jokića. Na snimanju filma uporno je insistirao Boško Obradović. Rezultat je bila priča sastavljena od video numera precizno prateći koncepciju Atomaca. Na početku filma su scene koje prikazuju okruženje kao poslije atomske katastrofe: pustoš, ruševine i olupine. Dok se na kraju filma ipak dolazi do vedrijih snimaka. Film je krajnje profesionalno realizovan i za cijeli projekat je obezbjeđeno dovoljno novca za snimanje. Neke scene su snimljene u Puli, ali velika većina je urađena u Beogradu na različitim lokacijama, između ostalog deponija smeća i auto otpad na početku (u cilju dočaravanja uništenja i razrušenosti), a zelena polja i prometni autoput na kraju (obnavljanje prirode i ljudske civilizacije). Kompletna ekipa filma je uložila mnogo truda, ali najveći napor učinili su sami članovi Atomskog Skloništa: Bruno, Boško, Dragan, Sergio i Zdravko naročito snimajući scene u gomili smeća i otpada